Neki je Evropljanin zalutao u pustinji Sahari. Izgladnio je i ožedneo. Zadnjim se silama vukao u nadi da će pronaći oazu i tako spasiti život.

Kada je već izgubio svaku nadu, odjednom mu se pred očima pokaže zelena oaza. Sav srećan počne trčati prema njoj, a onda se zaustavi govoreći sam sebi: Ne, ne smem se dati prevariti. To je fatamorgana. Moje oči vide i ono što ne postoji jer čitavo moje biće čezne za oazom. Nije to oaza. Moram biti razuman i trezan. I opet pođe dalje vukući se kroz pesak.
Odjednom ugleda pred sobom urme na kojima su bili plodovi. Upravo htede da ih ubere kad li se opet priseti: Ne, nisu to urme, to je fatamorgana. Ne smem se dati prevariti.

Nekoliko koraka dalje pred očima mu se ukaže izvor vode. I kad se hteo nagnuti da se napije, njegov trezni razum ga upozori: To je samo fatamorgana. Nema tu izvora. Moram umreti od gladi, žeđi i vrućine.

Nekoliko sati iza toga ušla su u oazu dva beduina. Začudiše se kad ugledaše mrtvog Evropljanina. Jedan od njih reče: Gle neobična čoveka! Tu pokraj izvora i urmi, u hladu maslina umro je do gladi i žeđi. A drugi mu objasni: Poznavao sam mnogo takvih evropskih ljudi. Njihov razum im ne da da poveruju u ono što vide srcem i očima. | Tomislav Ivančić