Dugo su dve kutije stajale na starom, prašnjavom stolu u sobi koja je mirisala na uspomene i ćutale. Vreme je, rezbareći ih, polako prolazilo. Jednog dana progovoriše:

- Izvinite što vas uznemiravam. Već se dugo poznajemo iz viđenja pa se želim predstaviti. Dopustite, ja sam Tajna.

- Ah, vrlo mi je drago što sam vas upoznala. Samoća i prašina u ovoj sobi sve su manje podnošljive. Cenim vašu susretljivost. Dopustite da se predstavim, i ja sam Tajna.

A zatim su se gordo okrenule jedna od druge i zaćutale... zauvek...